Matej Šakota: Kožni đon na gubi nacionalizma

Ne postoji puno zemalja u kojima je vijest kada igrač koji je u njoj rođen drži ruku na srcu prilikom intoniranja himne svoje domovine.

Mostar, ne postoji nigdje na svijetu jedan takav grad, mangup sa plavom kravatom od Neretve. Grad u kojem su rođeni Aleksa Šantić, Emir Balić i Blaž Slišković. Grad koji će, doći će taj dan, pod kožni đon svoje uglancane cipele baciti gubu fašizma i nacionalizma koju širi zatucani, intelektualno nekapacitirani polusvijet. Mostar je gospodin, a gospodin je i Matej Šakota, u njemu rođen.

U doba kada bi crnilom i mržnjom da zagade svaki hercegovački kamen, bosansku šumu, u doba Knindži i Thompsona, Matej je stavio ruku na srce. Svjestan, da se taj potez neće svidjeti onima koji su od ove divne zemlje napravili tugu. Svjestan da je samo tamo, na svom kamenu i svojoj hladnoj rijeci Hercegovac. O njemu neće napraviti vic. Već danas crnim će prstima uperiti u njega i kazati da je izdajica, oni koji ne umiju biti pravi mostarski laf.

Ruka na srcu, znak je da poštuješ svoje djedove, svoju porodicu i sebe. Ruka na srcu uz note koje ne vrijeđaju nikoga. Note, kojima pridodaju različite riječi, oni, koji ne znaju da slušaju šta im govori zemlja u kojoj su rođeni. Ne znaju da žive. U zemlji u kojoj ima mjesta za sve, za Aleksu, Blaža, Emira. Tu živi, tu se rodio, to vas uči, mladi gospodin, Matej Šakota.